VUK

Posted in Nekategorizovano on decembar 5th, 2007

Kao da ce kraj Avgusta.
Nebo se kruni I odranja
zute mirise mraka.
Zatrpava me zvezdama.

Umotavam se u lisce.
Tako smo blizi vetru.
Osecam ga u kicmi I u
dubini ociju.
To je moj skroviti nacin
vajanja ovog sveta.

Dobro je u gorskom kraju sto,
I kad nema pljuskova,
leto mirise na plodnost,
na hleb,na materinstvo.
Nesto sveze I hranljivo
useljava se u mozak i
pomaze mi da mislim.

Kroz nebruseno staklo naprsle
mesecine lepo mogu da cujem
zelene dozive trava koji
do mene dopiru iz sanjive daljine
a,ipak,tu su,kao da rastu pod uhom!
To ne otice doba.
To misli postaju bistrije.
II
Disu uz mene zvuci drukcije zivi,
stvarni.
I u svemu sam prisutan.
To priroda pokusva sapatom
da mi objasni na svom lepom nemustom
jeziku kako se biva sebi,sam sobom,
jasan I dovoljan u svetovima bez ivica
koji se zovu ; samoca
.
Grom u tisini neba jasna je
poruka kosmosa.U oluji je deo
grmljavine,tek mrmljaje.
U samoci smo ljudi.u covecanstvu
smo metez
.

Moja je misao gore,u samom
podnozju neba.Tri dana I
tri noci odande dopire urlik.
To ne prskaju planine,ne
raspadaju se oblaci I ne
bude se vulkani.To place
najveci vuk koji je ikada
vidjen u ovim krajevima.

Rekli su mi pastiri,gonici
karavana I hajkaci sa jezera
da je to cudan vuk,drugaciji
od svih vukova.Nikada ne
napada stada.Tamani samo pse.
Valjda je to njegov nacin
vajanja ovog sveta.
III
I rekli su mi,bezeci,da je
sad sulud I opasan;nespretno
su ga ranili.Pucali su iz potaje,
a nisu ga dotukli.

U ovoj zabiti svemira,
kojoj pogresno dajemo svetlece
Ime ;zemlja-zvezda zivota
I razuma,vecito se ubijaju,
Hrane se mesom bilja.Hrane
se mesom zivotinja.Pa sto ne
vriste dok zvacu?Zar misle
da je bol nesto sto samo
njima pripada!

Samrtni urlik vuka neprekidno
se pali I gasi u tami Avgusta.
Opomena ili putokaz?
Svetionik u pustosi!
Ili vapaj za pomoc?
Ne, moje doba,izgleda,jos nije
spremno za zvezde.

IV
Ovde se smatra cascu I
viteskom vrlinom kad ponizis
do smrti sve sto te nadvisuje
spretnoscu,snagom,lukavstvom
I umom.
A kako ti se tek dive,kako ti
zavide samrtnici kad im prineses
dokaze da si ubio Boga.

Usi sam zalepio liscem.

Jesam li dovoljno slobodan da
sebe mogu smatrati postenim,
valjanim I smirenim?Naslanjam
glavu na kamen I tonem u
njegovo narucje.Drvece krosnjama
njuski brsti zalutala jata.

Dusa vecernje rose postaje moja dusa.
Telo vecernjeg umora postaje moje telo.

Ne,ovo doba jos nije spremno
Cak ni za zemlju.
V
Boli me pod ljuskom lobanje
dok slusam kako vuk urla,
osakacen I zedan,gore na visoravni
I kolje copor pasa koji ga
zlurado prate kao pogrebna svita.

Niz kanjon protice reka.

Znao sam,kad iskrvari,obnevidi
od slabosti I zgadi se na sve
on mora ovamo sici,bar da se
pre smrti okupa.Hteo sam da ga vidim.

Prepoznao sam nesto u tom njegovom
raspuklom I usijanom ropcu.
Bio je cudesno nalik na moj
plac u detinjstvu.Ti pamtis
trsava glavo,namirisana vetrom
I smolom planinskog mraka,da smo
se I mi nekada isto ovako
mucili da razmrskanog sebe
sakupimo na gomilu.

Potpuno isti jecaj,samo sad suplje
Izoblicen I umnozen kroz odjeke.
VI
Ne,nisam ga se bojao.Znao sam
da se muci.Naleteo je na zasedu,
a nesto nije dovrsio,
Nesto vazno I veliko,shvatljivo
samo njemu.

I ostao je zagrcnut,sa vrelim
parcetom zelje,pregrizenim
I presnim,zaglavljenim u grlu.
tako ne umiru ini koji su
zadovoljni sobom u ovom svetu
I ovim svetom u sebi.

Prevlacio je zivot da ga ne vuce
na ledjima,izguzvan I u ritama.

Postoji umesnost nadmoci.To je
ispirka prirode.Postoji kultura
gladi.Na glad je bio primoran.
Postoji vestina opreza,mozda je
taj vuk bio sanjar?
Postoji kultiura venjenja.Jos je
imao vremena.Postoji kultura
poraza.Ni to nije iskusio.Postoji
umetnost smrti,ali ko bi se
spremao,kad se smrt dogadja drugima.
VII
Zasto sam se usudio da pokusam
da shvatim nekog ranjenog
Vuka koji se mucio da ne umre.
Izvijas li metal,on pamti I
vratice se u prvobitni oblik
makar kroz hiljadu godina
ako je pravi metal.
Odrezi glavu drvetu.Ono poamti
I listace I daljeu pravcu
svetlosti istrajnoscu I
zanosom svoje zelene namera,
Ako je pravo drvo.

Ma kakvo nasilje vrsio nad vodom
koja se obnavlja,bilo da zatomis
izvor ili zajazis potok,bilo da
zadavis reku nasipima I branama,
tokovi pamte pravac I izdubice
korito tamo gde su I poceli,
ako je prava voda.

I vuk je nesto pamtio u
svojoj zdrobljenoj glavi!
VIII
U sebi sam ponavljao:
nacela lobanju I oprala misao
I okrunila svest izbivanja.
Ali sve ce se vratiti,mirno,
na svoje mesto.>

To sam ja tesio sebe,a ne njega
u planini,,verovao sam,zaista,
iskreno I bezazleno,da vuk
ne moze umreti.Kao sto nemoze
da umre stenje,vazduh I voda.
Kao sto ne mozeumreti grimizni
tocak promene,koji nema pocetka
I ne znas gde se zavrsava.

Kako mu izgleda dan?Na sta mu lice
noci?Jer strasno je I gresno je
kad te neutesno odstrele u necem
gde si pravedan,pa ti se zamrse
zile u cicak,trnje I korenje,
a ti si pravi vuk.I jos vise od Vuka.

Ko je taj sto je pucao?Cime je vukao
oroz:mrznjom,strascu ili zaviscu?
IX
Da nema takvih u planini,i
kamen bi se smeksao.Da nema
takvih u planini izvori bi
ogluveli.Da nema takvih u
planini I noci bi se usavale,ni
dan se ne bi osvestio.

Veliki vladaru zverinja,
velicanstvena nakazo,osakacena
lepoto I prelomljena vitkosti,
cekam vas u kanjonu i pratim
odjek te rike sto vise nikad
zarasti nece u ovom vazduhu.

Ostace ranjiva obzorja.ostace
zauvek zive duboke naprsline
u nedrima neba.Ostace gorcina
sto kljuje ne samo iz vaseg mesa
Nego sad I iz moga.
I ja ricem sa vama.
I krzam se.I krunim.

Znam sici cete ovamo.
Mi se moramo sresti.
X
Neka beze pastiri,gonici
karavana I zbunjeni hajkaci.
I ja sam vucjeg soja.
Ako vas sad izneverm.zar to
nebi izgledalo da zazirem od
sebe I svoje iskonske
prirode?

otkako postoji svet,kaznjavaju
nas I tamane,nas sto nismo
kao ostali.
Rugaju nam se ,smeju,proganjaju
nas I zigosu.

Vuce,oni se boje,jer nam nisu
dorasli ni slobodom,ni bolom.
NAs san je:nemoguce,a nepoznato
nas zavicaj.

Opasnost I radost su blizanci.sav sam
svecano najezen I razdragano krilat,
kao kad zaklopim oci I razmisljam
da lebdim.
Stvarno vas duboko postujem.
Evo me u klisuri,cekam vas.
XI
Poznao me je odmah.
Vukovi se prepoznaju.

Od rodjenja se mucimo sa istim
pretesnim svetom,pa sun am I
nevidljiva krila podjednako
Iskrzana I svima nam se lome
na jednom mestu:tug de pocinje
zagrljaj.
I neki nevidljiv osmeh vecito
nam se guzva na onim najmeksim
mestima gde pocinje cudjenje.

Bio je opkoljn psima.Nijedan
nije smeo da mu skoci u lice.
Ni jedan nije smeo dam u skoci
za vrat.Pratili su ga rezeci.I kad god
Podigne njusku,usrce nebo I rikne,
kevtali su uz njega,zamisljajuci
tako da su I sami vukovi.

Nismo se pozdravili.Ni jedan drugom
poklonili.Nastavili smo razgovor bez
Ijedne reci,kao da smo se sretali u
zardjaloj proslostina ovom istom
mestu gde smo sad prvi put.
XII

Vuk je mahao glavom kao da nesto otresa.

Hteo je da mi kaze:>>Sreca je u
samrtnom casu u ovom bespucu sresti
nekoga ko je u sebi sacuvao pra-govor.
Ja u snu redovno govorim sve te pradavne
jezike,ko zna kad izumrle.Mislim da
me razume jedino mozda jos vazduh.jer je u
sebi sacuvao mladost I svetlucanje
pamcenja.zemlja se skamenila.
Ogrezla je u gips…
U krecnjak,krv I salitru<<

I hteo je da kaze:>>U ponekom jos
potoku prepoznam svoju poruku.
To me prevodi voda.
Ili se ponekad ogledam u zenicama
ptica.Hvala sto ste razumeli
moj neobicni govor,videli mojim
vidom I culi mojim sluhom.

I hvala sto ste shvatili svetinju
moga greha:moj prezir
prema nistavnom.<<
XIII
Jos uvek na sebi osecam taj
pogled vuciji,uporan,opor,tezak
I Istinit.Kao da mi je preneo
u bore svoj namuceni lik.

Hteo je da mi kaze:>>Necu izdrzati
dan.Molim vas ubijte me.
Ne ostavljajte me ovde psima
da me razvuku I pojedu.<<

Hteo sam dam u kazem:>>Psi su
razroke pameti,sujeverni I
priglupi.
Ne mrze oni vas,nego je velika
tuga sto misle da ,ako odgrizu
I komad vaseg mesa,mogu postati
vukovi.
Moj vuce,psi su sekta.

Vec to,kad udisu vazduh koji vi
udisete,cini ih uzvisenima.
Vec to,sto idu pravcem kojim se
Vi batrgate,cini im cast I slavu.
Psi nisu cak ni copor.
Oni su menazerija.<<
XIV
I hteo sam da kazem:>>Vidite kako
bi zeleli da vam polocu mozak I
isisaju srce,da dosegnu vas um,
vasu snagu I gordost.
Zamislite tu nesrecu kad neko
ne ume da bude ono sto zaista
jeste,I da u tome sto jeste
bude I svecan I uspravan,nego
Vam stalno zavidi sto ne zna da bude :
Vi<<

Hteo je valjda da kaze:< oni na mene,nego se uporno trude
da sirom otvore vilice I otpevaju
himnu za koju nemaju sluha<<

I hteo je da kaze:>>Molim vas,
ubijte me ,samo me ne dajte
njima.
Polozite me u vodu,neka me
brzaci razbiju o stene u kanjonu
i nek se u more ulijem
lisen sramote I cist.<<
XV
Hteo sam dam u kazem:>>Ne mogu
Ja vas ubiti.Nisam ni lovac ni
pravednik.Ja sam nesto sa
strane.Nesto cime se staklo
umotava da ne prsne.
I najzad,ja samjedini kojiu
planini veruje da ste vi,vuce,
besmrtni.Pustite me da verujem
I idem odavde zmurecki.
Umrite mimo mene.<<

Hteo sam dam u kazem,a nista
nisam rekao.Hteo je da mi kaze
da me je sasvim razumeo.

I kad sam pomislio da ce ziveti
zato sto je Bog neunistiv,on je
tako odjednomtako strasno odjednom
skocio usred vira.

Stajao sam izbezumljen.Umro je
najveci vuk koji je ikada ziveo
na ovom najmanjem svetu.

Kako je onako ogroman
stao u tesnu smrt?
XV
Spustio sam se ,zadihan,na kamen u plicaku.

Bio sam uzasno sam,ne samo svojom
samocom,vec I samocom vuka,
koju sam na sebe primio kao zig
zavestanja.Kao cast I prokletstvo.
Kao teret I slavu I ropstvo
I slobodu.

Stvarno I dalje verujem da ono,
sto je vucje,ne moze u nama
umreti.Jer vuk se na vuka
nastavlja.

Nije mi preneo poruku,ali ja sam
Je primio.

Poznaje se na meni.Vidim u psecim ocima.
Vidim kako me vide,vec ulaze
u mene.Vec lutaju u meni.Kidaju
bele komade mojih beskrajnih
prostora,ujedaju se I kolju
za svaki zalogaj duse.
Gladni su vucjeg u meni.
Muci ih da shvate,sta nosim,cime
mislim i volim,sanjam,cekam I nalazim.
XVII
Ko god srlja u mene mora da upamti:
Jedno je biti otvoren,a drugo
biti prohodan.

Prate me kao I vuka.Opkoljavaju u
svitanje I zovu druge pse.
Misle da cuvam tajnu kako se
biva nad drugima visi snagom
I umom.

Lako je meni sa psima.

Ali naslednik vuka I sam
je divljac van zakona.Dizu na
mene potere i cekaju me u
zasedi isti oni pastiri,
gonici karavana I hajkaci sa
jezera koji pucaju nespretno
I ubijaju dopola.
Sad sam ja na nisanu.

Neko ce ovde ostati.
Ili ja,ili psi,ili ja ,ili lovci.
Svraticu da vidim ko ce.
Svraticu sem ako,mozda ,
namerno ne zaboravim ,
da sam ikada ovuda
prolazio I sanjao.

Posted in Vuku u amanet on decembar 5th, 2007

Sta je, uopste, ime?

Ono je nasa mogucnost da letimo kroz pro-
store kao piljci svemira, i da plodimo
cvetanja vestinom poverenja i majstori-
jom nade.

Znas kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
vec kao boja zivota.

Nacinjen od iskonske vatre, misleci je, ja
plamtim. I cuvam u tom pozaru nacin
paljenja zvezda. Otud i takve carolije u
dubini mog oka.

Znas kako se ja zovem? Zovem se: cekanje
tebe.

dancer in the dark

Posted in Nekategorizovano on novembar 25th, 2007



get codes online movies

I just did whot I have to do

moje pesme moji snovi

Posted in Nekategorizovano on novembar 25th, 2007



mp3 videos watch movies

poruka

Posted in Vuku u amanet on novembar 24th, 2007

Kad prodju zore,
kad zaspu kiše,
i nas odavno ne bude više,
ovo je, moj daleki sine,
poruka za tvog još daljeg sina
i za kcer najdaljih naših kceri
kroz mnogo nadanja i godina,

za snove šarene i beskrajne,
pegave pahulje buducih zora,

za cavrljanja,
kikot
i tajne
i za sva pitanja bez odgovora.

Kad svenu zore,
kad zgasnu kiše,
i nas odavno ne bude više,
reci nek buduci lepše sanjaju,
zamoli da cudno lepo sanjaju,
naredi da bolje od nas sanjaju,
pomozi im da tacnije sanjaju,
ako ne sanjaju - daj im da sanjaju,
vici da sanjaju,
sanjaj da sanjaju,

dok u njihovim detinjim grudima
pokojna naša srca odzvanjaju
i cuju
i kuju
i odjekuju
kao zvonici meðu ljudima.

Kaži im:
onamo,
blizu neba,
planina jedna na sve njih ceka.
Mi smo je zidali od sna i hleba
da se uspentramo u svetlost nekad.

Mi smo je digli.
A nikad stigli.
Za ljudski vek je ogromna bila.
I posrcuci - u vis smo pali,
sa ožiljcima najlepših krila.

Kad minu zore,
kad umru kiše,
i vidiš: nema nas nikada više
reci im da smo se ko ljudi složili:
mene podelili,
tebe podelili,
njih smo pomnožili.

Ovo je, moj daleki sine,
osmeh i šapat za tvoga sina
i za kcer njegovih najdaljih kceri
kroz bezbroj nadanja i godina.
I želja da se nešto produži.

Da se pre oduži.

Da se ne oduži,
vec da se šalje,
od njih još dalje,
mnogo dalje.

Reci im: onamo, blizu neba
još divnih treba,
još jakih treba,
naivnih treba
i cudnih treba.

Davno smo s mukom sve to sreðivali.
Sad smo na kraju i to sredili.
Klinci su mame i tate nasleðivali.
Sad smo mi, roditelji, decu nasledili.

Zato im na uho promrmljaj tiše,
kad zore izgore
kad splasni kiše

- nas sutra mora tamo negde
zajedno s njima da ima
za jednu obicnu mrvu najglasnije,
za jednu obicnu mrvu najcasnije,
za jednu obicnu mrvu najviše.

autobiografija

Posted in pesme on novembar 24th, 2007

U obicnom sam sebe uhvatio,
pa nikad nisam to sakrivao,
bar sam posteno kiriju platio,
na ovom svetu sto sam ziveo.

Mozda sam nekome jad iscelio,
i nekom u zenice sjaj namamio,
i u komsiluk zvezde doselio,
u prozor svitanja uramio.

Ako mi zivot krila skrati,
i sneg u oku pocne da veje,
znam , bar se necu pokajati
sto sam umeo da se smejem.

Posted in Vuku u amanet on novembar 24th, 2007



song codes legal movies

CAROLIJA

Nekom zabranjuju zvezde
nekom krila i laste,
ja ne zabranjujem nista
sme se sve sto se ne sme.

Samo jedno te molim,
pokusaj da ne rastes,
ni mrvu za inat
do kraja ove pesme.

U toj se pesmi zivi
slobodno i ludo,
mozes da izmisljas, mastas,
da radis sve naopako.

U njoj i najvece cudo,
prestaje da bude cudo,
jer sve sto pozelis kad zazmuris,
ostaje zauvek tako.

Isturi hrabro i divno,
prkose detinjaste,
i lazi sebe samog,
sme se sve sto se ne sme.

I sme se vise od svega!

Jedino nemoj da rastes
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.

I svaki put kad te slome,
pa moras nov san da stvaras,
ne sanjaj ga u mraku,
dotrci blize zori,
na pragu ove pesme
tako se divno bori.

I kad namignes samo,
i osmehnes se polako
izbroj u sebi do deset,
i to u vecnost pretvori,
i sve sto zmureci smislis,
ostace zauvek tako!
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

antic

Posted in pesme on novembar 24th, 2007

Сенка

Због cвегa што cмo нaјлепше xтели
xoћу уз мене нoћac дa кренеш.
Мa били cветoви црни, ил бели,
мa били путеви xлaдни, ил врели,
немoј дa жaлиш aкo cвенеш.

Xoћу дa држиш мoју руку,
дa cе не бoјиш ветрa и мрaкa,
уcпaвaнa и кaд кише туку,
једнaкo крxкa, једнaкo јaкa.

Xoћу уз мене дa cе cвијеш,
кoрaке мoје дa уxвaтиш,
пa ca мнoм бoл и cмеx дa пијеш
и дa не желиш дa cе врaтиш.

Дa ca мнoм иcпoд црнoг небa
прoнaђеш xлебa кoмaдић бели,
прoнaђеш cунцa кoмaдић врели,
прoнaђеш живoтa кoмaдић зрели.

Ил цркнеш, aкo црћи требa збoг
cвегa штo cмo нaјлепше xтели.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

antic

Posted in pesme on novembar 24th, 2007

Све боје света

Чудан је овај свет у мени

кад се од лишћа зазелени

или поплави као свила

од дечје косе и птичјих крила.

Чудан је овај свет у мени

кад све пожути и порумени.

Ван мене доста боја живи.

Ван мене каткад свет и посиви,

или се смрачи

и наоблачи.

Добро је зато што постоје

и ове моје лепше боје.

И неки осмех сунчан и плах.

И ветар нечујан као дах.

Па све кад трне

и све кад свене,

кад тмурно изгледа свет око мене,

у мени живи сто ватромета,

из оног мога најлепшег света.

Понекад желим да поделим

моје румено са градом целим,

и моје бело са жутом травом,

и моје жуто са ноћи плавом,

и моје плахо,

и моје снено…

Једино чувам оно зелено

за неке очи што нису моје,

ал из њих расту,

одавно расту

све друге очи и друге боје.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

horoskop

Posted in Vuku u amanet on novembar 24th, 2007

Tragovi

1.

Svake subote postar ti je donosio od mene po
jednu poruku. Secas se: pisao sam ti sa zvez-
de Vege. Pisao sam ti iz oka jednog kita.
Pisao sam ti iz srca jednog sata. Pisao sam ti sa
Kolumbovog broda.

Uvek je bila prava marka. I pravi pecat nase
poste od prekoputa.

Ima li iceg goreg, nego ako ne umes vise da se
igras ni pravog pecata? Horoskop nije ni pe-
cat. Horoskop - to je zig.
Secas se filmova kad se zigosu stada? Samo,
ovo sa ljudima ipak je mnogo tuznije.

Stvarno, ima li iceg tuznijeg, ako ne umes da
se zaigras cak ni tuge?

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

2.

U knjizi o mudrostima sam procitao: “Masta
je stvarnost, lepsa od same stvarnosti.”
A ima, vidis, i takvih koji su zivi po zanimanju.
Ima i takvih koji su zivi iz pristojnosti. Ima i
takvih koji su predivno zivi, a pojma o tome
nemaju.

Mislis da mozda izmisljam? Evo ti, pogledaj
novine. Pogledaj kako izgledaju dvanaest
znakova Zodijaka. To je horoskop, sine moj:
najkraca azbuka na svetu.
Azbuka prorocanstva na jeziku svih naroda.
Na jeziku svih stoleca. Od Sumera, gde je ko-
levka ljudske pameti, od Vavilona, Egipta,
Indije, Stare Kine, do ovih nasih dana.
Najlaksa azbuka na svetu.

I zato najpogresnija.

3.

Oni, koji su naucili te znake, tuzni su kad pro-
citaju da su tuzni, iako bi im, mozda, tog da-
na sve licilo na praznik.
I nisu srecni kad su srecni, vec kad im objasnis
da su srecni.

I nisu prevareni kad su prevareni, vec kad im
objasnis da su prevareni. I nisu ljudi kad
su ljudi, vec kad im objasnis da su ljudi.

Sta da ti kazem, sine moj.
Sad vidis kakav je
to svet.